OTPAD VRIJEDAN ZLATA

OTPAD VRIJEDAN ZLATA

U današnjem javljanju, draga ABC Djeco i omladino, odlučismo da vam ispričamo sve što

znamo i što smo i sami skoro naučili. Riječ je o reciklaži! Šta je reciklaža, pitate se vi, a mi vam

evo iz prve ruke odgovaramo: Reciklaža je postupak izdvajanja materijala iz otpada i njegova

ponovna upotreba!

Možda je prerano za vaš uzrast da vas opterećujemo tom temom, ali, bolje je na vrijeme da i

sami spoznate koliki je značaj prerađenog materijala, na putu do potpuno novih proizvoda! I uz

to jačati vlastiti budžet i bdjeti nad čistim zavičajem i vlastitim zdravljem!

Sagovornik nam je Sarajlija Dubravko Zanutini, koji je, tragajući za otpadom, na određeno

vrijeme napustio svoj sarajevski stan i skrasio se u Ilijašu, industrijskom mjestu nadomak našeg

glavnog grada.

Gospodine Zanutini,možete li nam detaljnije pojasniti sve što znate o pojmu reciklaže?

- Glavni cilj je: smanjiti potrošnju svježih sirovih materijala, pretjeranu upotrebu energije, te

zagađenje zraka! Nema nam druge nego smanjiti emisiju gasova staklenika, kazao nam je ovaj

vrijedni borac za čistu prirodu. Podsjećam naše mlađahne čitaoce da materijali, koji se mogu

reciklirati, uključuju brojne vrste stakla, papira, metala, plastike, tekstila i elektronike. Oni se

donose u centar za sakupljanje ili iz kontejnera, nakon čega se prerađuju i dobijaju novi

materijali za proizvodnju. Na taj način mi dobivamo svježe zalihe istog materijala, kazao nam je

Zanutini.

Kada se odlučio da, čekajući bolji posao, počne vlastitu borbu sa otpadnim materijalima,

Dubravko Zanutini se u prvi mah, posvetio izradi unikatnih lampi od recikliranog materijala!

Uz njegovo odobrenje ukoračih i ja u taj svijet praznih boca, starih kućanskih aparata, metala,

komada stakla i tekstila, kao i gotovih proizvoda, koji plijene ljepotom i skladnošću.I izrodi se

evo ova priča u kojoj će se vjerovatno prepoznati mnogi Dubravkovi saborci i sapatnici, koji

strpljivo čekaju svoj voz za obećanu budućnost. Da ne zaboravimo: Ovo je priča o nekadašnjem

vrsnom metalcu i hrabrom branitelju Bosne, koji je godinama neumorno očekivao da dočeka

„obećani voz, za bolju i sigurniju budućnost“.

Dubravka Zanutinija mogu prepoznati hiljade znanih i neznanih, dobrih Bosanaca i

Hercegovaca, koji su, kao jučer, bili neko, a danas su samo puki statistički podaci. Evo me u

Dubravkovom privremenom domu i slušamo ostatak njegove priče. On zamišljen nad stolom, a

ja nad još uvijek ne ispričanom pričom. Iz moje privremene sobice gledam u željezničku prugu,

kojom je, ko zna gdje, u prošlom stoljeću, otputovala jedna Selma, koju je humorista Vlado

Dijak satima preklinjao da se ne naginje kroz prozor. A ona se trefila kao neposluško, pa to ti je!

Nego Dubravko, što rekao znameniti Mak Dizdar, ko si ti, odakle su tvoji Zanutiniji?

-Moj deda je bio Talijan, koji je ranih tridesetih prošlog stoljeća došao u Kotor u Crnu Goru,

tamo upoznao moju baku i tamo je rođen moj otac.Tamo su živjeli neko vrijeme. Kada je deda

umro, baka i troje djece, moje dvije tetke i otac, dojezdili su preko brda i planina u Sarajevo i

tako je počela priča o našim Zanutinijima, prisjeća se Dubravko. Priča nam potom da je otac sa

svojom familijom živio na sarajevskom Bistriku, gdje je rođena Dubravkova mati i tamo su

počeli da žive zajedno. A otkud Dubravko metalac u čarobnom svijetu umjetnina, koje se

danonoćno rađaju u tvojim rukama, i to baš – iz običnog otpada?

- Ovo vrijeme nema definicije! Najvjerovatnije vrijeme u nevrijeme i vrijeme za pogrešne ljude.

Ja tragam za dobrom riječju koje nema, tragam za poštenim čovjekom, ali – malo ih je... Sve je

počelo davne 1996. Odmah nakon rata, kad smo svi bili isti. I većina mojih djela nastajalo je – iz

smetljišta! Da, iz smetljišta. Ili iz otpada, da kažem i tu ljepšu riječ. Pošto je u ratu samo ostalo

ono što ne može da gori, a to je najviše bilo staklo i metal.Tako da sam imao izobilje materijala i

nešto me jednostavno vuklo naprijed, da svojim rukama pravim nešto posebno. Počeo sam sa

praznim flašama, sa otpacima od raznih mašina, kao što su pegle, mašine za meso, stare đezve.

Sve sam to pokušao da vratim u život, tako da sam svaki taj predmet osvijetlio i dao mu neku

novu dušu. Devedeset posto mojih radova su lampe i predmeti koji svjetle, jer je svjetlo ipak

život. Materijal mi je bio džaba, a otpada je bilo jako puno. Posvuda oko nas bilo je stakla i

metala na bacanje. Tako su počele nastajati moje lampe. Ima ih širom naše drage BiH, a Bogami

ih ima i diljem svijeta! Dospjeli su i do Amerike i Australije. Mogu se pohvaliti da čak imam

jednu i u Novom Zelandu...Očito, ljudu su prepoznali da reciklaža u njihovom svijetu znači

puno. Nažalost, kod nas to ne znači ništa.Vidimo da se sve to zagađuje i baca, a sve bi se moglo

iskoristiti. Ima dosta načina da se stari materijal maksimalno iskoristi i preradi u nešto novo. To

je moja vizija, prijatelju. Ja sam takav i ne mogu se mijenjati. Sve što je odbačeno i nekom nije

za upotrebu, ja mu mogu udahnuti neku novu vrijednost.

I mislim da ću ovo raditi i dalje i neću tek tako odustati od ovoga što sara radim.

Dosta su suženi mnogi puti, moj Dubravko. Očito, treba ih širiti, a Vi ste čovjek koji to umije i

hoće da uradi.Vi ste u najtežim trenucima iskazali i svoju ljubav prema domovini. Stali ste na

linije odbrane. Preskakivali ste brojne nevolje koje su se rojile svakodnevno pred vama i okolo

vas. Kako počinje jedan vaš radni dan, u kojem ćete osigurati taj reciklirani materijal i Vašim

zlatnim rukama ga pretočiti u neku novu vrijednost?

- Sve počinje na otpadu. Pošto ovdje postoji veliki otpad, a poznajem ljude tamo, tako da i

dobijem dosta tog materijala, nešto ne moram čak ni platiti, a vremenom sam i ja nakupio dosta

starih predmeta i materijala i jednostavno – to nekako dođe do čovjeka, donese ga vakat... Ne

radim baš svaki dan. Ne mogu. Mnogo je naporno. Meni ideje pristižu iz različith pravaca. Ja

zapravo i ne znam odakle! Ali, dolaze. Ne mogu vam to opisati. Kad vidim neku stvar, ja već

znam kakva će ona biti nakon obavljene obrade...Ja ne znam, valjda neki dar...I kad vidim tu

stvar, ja dobro zam u šta ću je svojim rukama pretvoriti. Dakle, nemam zaokruženu ideju

odmah, ali ona, kad-tad dođe u moj atelje...

Dubravko, ljudi danas teško žive i što je vrlo uočljivo – kratko žive. Mnogima život protiče u

mukama. Ovo što svi vi, kao i mnogi drugi oko vas, preživljavate, zapravo je rovovska borba!

- Pa, najlakši model komunikacije je telefon ili moja facebook stranica.Tamo je sva moja ponuda

recikliranih predmeta. Ako želite da postanete moj prijatelj, tu sam. Nema tu nikakvih ograda!

Ja sam godinama radio u sarajevskom „Pretisu“ i bio sam poštovan. Proveo sam cijeli rat u rovu.

A i pored svega što me je snašlo, ja sam i danas pun snage, volje i želje da uspijem i da nastavim

tamo gdje je stao otac! Bio je metalac. I kovač. I on je volio da pravi vrlo rustikalne predmete,

lustere, lampe, svijećnjake. Najvjerovatnije da sam i ja pokupio od oca neke vrline i baš mi je

drago da sam taj talenat pokupio baš od svog oca. Pošto je imao posao, to mu je bio hobi. Izlagao

sam do sada na mnogo mjesta. Čak i u Zagrebu. Nažalost, devedeset i devete prošlog stoljeća svi

su me u tom gradu gledali kao Bosanca, tako da nisam baš bio primljen i izostao je moj uspjeh.

A ovdje, u mom Sarajevu, mome rodnom gradu, imao sam do sada nekoliko izložbi. Nije bilo

loše, ali, da budem iskren, nisam nešto posebno dobro ni prošao. Ljudi su puni hvale, ali – od

riječi „hvala“ se ne živi, zar ne?! Da budem iskren, po drugi put, nisam ja nezadovoljan. Ama

jok! Meni je dovoljno i kad se ljudi interesuju za moj rad i moje predmete. Lijepo mi je čuti kad

neko kaže neke tople i lijepe riječi. Na kraju, nije sve ni u novcu, iako od toga živimo! Ja se

nadam da će se i moja upornost isplatiti. Kad – tad. I da ću raditi posao koji volim. A to su ovi

moji mali, kako bih nazvao...umjetnički radovi!

Vi od otpada pravite remek djela! Bili ste hrabar borac. Metalac. Heroj ovog vemena.Vi se borite

na jedan specifičan način za opsatanak i život dostojan čovjeka. Gledam ove vaše tapete na zidu,

koje krase brojne dječje sobe? Za koga to radite?

- I to mi je došlo napamet. Izenada. Na pitanje jednog mog prijatelja da li mogu nešto da uradim

za njegovo dijete, ja sam dekorirao dječiju sobu, tako da mi ni nije stran ni moleraj. Najbitnije je

da si kreativan. Sve što je vezano za umjetnost i boje, mene to privlači i ja dajem sve od sebe. A

ovo što vidite na zidu? Ovo su davno nekad bile čestitke za novu godinu. Počeo sam svojeručno

da ih pravim i da ih prodajem ili šaljem mojim prijateljima. To sam radio prije rata. Nažalost, to

je vrijeme prošlo. Nema više ni čestitki. Sve se svelo na sms...Nema nažalost više ni druženja.

Robovi smo tehnike i tehnologije. Posvuda oko nas laptopi, telefoni...I gluha samoća. Od

elektronskih druženja nažalost, nema ništa...Zaboravih vam reć': Moja ljubav je i nakit.To traje

od srednje škole. Onako, za svoje djevojke. Ja volim sve ono što je neko odbacio, da mu vratim

život. Sjećate li se znački? One su takođe prošle. Stoje negdje po prašnjavim albumima i na

reverima propalih odijela.

Šta bio sa tvojim Zanutinijima, pitam ga na kraju ovog, nama prijatnog razgovora sa gostom

priče?

- Ja sam jedini Zanutini koji je živ! Ovdje, u Bosni i Hercegovini. Ima nas jako puno po

Argentini, Čileu, Italiji... Čak sam našao jednu gospođu u Sloveniji...Nismo rod. Ovdje, u

Sarajevu i državi ostao sam samo još ja. S druge strane, mora se biti pozitivan. Bez obzira što

kola ponekad jure nizbrdo. A tare me dosta toga u životu. Svi mi imamo dosta loših dana i

trenutaka, ali, mogu vam reći da me ovaj moj posao liječi! Bez obzira što sam odbačen od

društva, bez stalnog posla, ali, vadi me ovaj moj posao, kakav god da jeste. Ako se ovo može

zvati poslom. Mislim da bi se ovo prije moglo nazvati umjetnošću. Dakle, da nisam ovakav,

možda bih završio i u nekoj bolnici ili ustanovi za nedorasle ili prerasle. Ovo je moj lijek. I još

nešto - ipak, nada umire zadnja. Ja ću nastaviti da od starog materijala pravim nešto novo. I neću

posustati. Ne znam gdje ću biti sutra?! Stvarno ne znam...Ne vidim se nigdje. Bilo kakav stalni

posao bi me malo prodrmao. Vratio bi me u neku normalu. Od svog umjetnčkog rada u ovoj

državi nema ništa. Nažalost. Ja ću radit' i samo radit', a dokle ću dobacit', to samo Bog zna.

Protutnjali su mnogi vozovi kroz Podlugove! Svoj voz za bolju budućnost ostade da čeka i

Dubravko Zanutini....Dokle?